Biljana

'Jedino mi blizanke mogu zamijeniti film'

advokat | 21 Novembar, 2011 07:45

Objavljeno: 02.01.2009

Jedan od naših najuglednijih i najnagrađivanijih redatelja Krsto Papić, te njegova supruga Jadranka, uspješna profesorica Stomatološkog fakulteta u ozbiljnim su godinama postali roditelji blizanki Tare i Ele. I upravo su danas trogodišnje djevojčice najveći ponos Papićevih. Uz to, u 73. godini Krsto Papić nakon Nove godine počinje pripreme za dokumentarno-igrani film o obitelji Domini, čija je tragedija počela 26. studenoga 1999., kada je na Cvjetnom trgu u Zagrebu oca Zorana pogodio projektil namijenjen mafijaškom šefu Vjeki Slišku. Redateljeva supruga Jadranka, sa svojih 59 godina, redoviti je profesor na Stomatološkom fakultetu, a često putuje i u Švicarsku gdje “izoštrava” svoje zvanje. Posljednje tri godine redatelj Papić bio je i savjetnik pri Ministarstvu kulture i kroz to je vrijeme pročitao oko 250 scenarija. 

- Bilo je zanimljivo imati uvid u to što tko piše. To smo zajedno radili Stipe Ćujić, Darko Lukić i ja, kao tri savjetnika za program. Odabrali smo odjednom osam ili devet filmova debitanata, što je iznimka jer je prosjek jedan ili dva na godinu. Zamolili smo čak javno i neke najuglednije kolege da preskoče jedan natječaj, osim onih kojima smo bili dužni i ranije, da bismo isprobali osam novih, pa ako budu i dva uspješna, mi smo na dobiti - rekao je redatelj.

No rad za Ministarstvo nije jedini razlog što se rad na dokumentarcu o Dominijevima otegao na pune tri godine. Kako kaže, imao je niz drugih teškoća. Primjerice, Centar za socijalnu skrb nije dopustio snimanje djece Dominija, a ona su već bila snimljena.

- Garantirao sam da ih neću ništa ispitivati o roditeljima, nego samo snimati život djece, kako žive bez oba roditelja, gdje su, što rade. Želio sam ih snimiti kod kuće, u školi, kako se igraju kao i sva druga djeca, no to mi nije bilo dopušteno. Oni su govorili da djecu ne treba uznemiravati iako su već uznemirena i već su ih intervjuirali televizijski novinari. Kako sam onda morao sasvim promijeniti koncept, obratio sam se sjajnom piscu Mati Matešiću, pa je on napravio igrani dio, a ja dokumentarni za scenarij i tko god ga je čitao, rekao je da je fantastičan. U središte zbivanja stavili smo jednu obitelj koja nema nikakve veze s mafijom, a koja se našla u centru zbivanja ni kriva ni dužna - ističe vrsni dokumentarist Krsto Papić.

Uključujući film “Ključ”, koji je radio s Tončijem Vrdoljakom i Vančom Kljakovićem i kojim su sva trojica debitirali, Papiću je ovo 11. igrani film u karijeri. Dokumentarnih je, kaže, bilo toliko puno da ih niti ne broji.

Opsjednut ‘rašomonom’

O filmu je počeo razmišljati još kao tinejdžer, a posebno ga se dojmio “Rašomon“ velikog Akira Kurosawe.

- Moja je generacija tada puno čitala jer nije bilo televizije i već tada sam iščitao mnoge klasike, poput Dostojevskog, Tolstoja, Balzaca... Da danas imam 16 godina, za to ne bih imao vremena pored svih zabava i opsjednutosti medijima. Tada je stigao ‘Rašomon’ u Sarajevo. Bio sam 7. razred gimnazije, odnosno današnji 3., i postao sam toliko opsjednut njime da sam ga gledao dok god je igrao i vidio sam da se na filmu može ispričati kompleksno priča jednako kao i u literaturi. Čim sam završio gimnaziju, spakirao sam svoje stvari u jednu kartonsku kutiju i došao u Zagreb da upišem Akademiju, no nisam mogao jer je tada bilo pravilo da se prvo mora završiti neki drugi fakultet, a osim toga tada filma nije bilo, nego samo teatar, pa sam upisao književnost i to diplomirao. Kao student sam već asistirao, a prvu sam šansu dobio 1965. i kao scenarist i kao redatelj - sjeća se Papić koji danas tvrdi da ni s jednim svojim filmom nije bio u potpunosti zadovoljan.

- Čini mi se da sam u sve uložio trećinu mogućnosti. Sad kad gledam, čini mi se da nisam bio fanatički zagrizao u svoj posao. Da sam sve drugo zaboravio, rezultat bi možda bio veći. No vidim da su drugi zadovoljni, pa sam i ja - kaže Papić.

Jadranki je, uz “Lisice”, omiljeni suprugov film “Život sa stricem“ koji je imao 140.000 gledatelja, pa mu je za jedan rođendan darovala fotografiju reda za karte za taj film pred kinom Zagreb koji se proteže po cijelom zagrebačkom Cvjetnom trgu.
Tijekom duge i plodne karijere Papić je osvojio 80-ak nagrada i priznanja, uključujući i onu za životno djelo na prestižnom festivalu A kategorije u Montrealu. Stoga ne čudi da o povlačenju iz filma nikad nije razmišljao, iako priznaje da bi mu blizanke jedine mogle nadomjestiti film.

- Ja sam otac postao u 70., a pokojni glumac Zvonimir Rogoz u 96. Nije to neko čudo. Ja u njihovu odgoju imam ulogu pomoćnika. Tata je za pričanje priča pred spavanje i sve ih izmišljam. No one zapamte sve u detalje, pa me drugi dan ispravljaju. One biraju temu, recimo o bubamari ili krokodilu. Nastojim da bude humora. Jadranka nas ponekad snima kamerom, ali one to ne smiju znati. Nisam vjerovao da će mi one potpuno promijeniti smisao života. Jedino bih se zbog njih odrekao filma i jedino bi mi ga one mogle nadomjestiti - zaključuje redatelj.

Tri dadilje

Uz veliku poslovnu angažiranost supružnika Papić odgoj klinki bez dadilja bio bi nemoguć. Papići ih imaju čak tri.

- Dadilje su ključne. Jedna je s curicama od 7 do 15 sati, a druga od 13 do 22 sata, a nije im problem ni ostati preko noći. Njih su dvije, a uz jednu dadilju sam obično i i ja. Od 13 do 15 sati obavezno idu u šetnju ili na neka događanja. Vikendom idu u kino ili kazalište koje obožavaju. Osam puta su gledale “Miffy“ u Trešnji. Uče i ruski i engleski. Dadilja Viktorija je Ruskinja, a idu u englesku igraonicu. Srećom, njihova dadilja Marina, koja je s njima preko vikenda, apsolventica je engleskog jezika. Jedino sam preko noći sama s kćerima, ali ne i vikendom jer subotu koristimo za izlaske. Zato je moje vrijeme provedeno s curicama jako kvalitetno jer nisam umorna, živčana i preopterećena, a djeca su gušt - objasnila je Jadranka Papić.

Zbog klinki sam prihvatila nove obaveze

Jadranka Papić izgradila je uspješnu karijeru, a kako bi svojim djevojčicama osigurala najbolju brigu, prihvatila je i dodatne obaveze.

- Sve je stvar organizacije. U Švicarsku idem samo zbog dobre plaće i time plaćam dadilje, ali teško je par dana ne vidjeti kćerkice. Vrijeme s njima je najznačajnije. Na Stomatološkom fakultetu sam u statusu redovitog profesora s trajnim zvanjem, a taj najviši status dobila sam nekoliko dana nakon poroda. Godinu dana provela sam u Americi na UCLA-u. Tamo sam se naučila organizaciji i zato mi je najveći kompliment od tamošnjeg šefa bio to da sam dobar organizator - ističe profesorica.